Zazivom Duha Svetoga u nedjelju dana, 20. veljače u večernjim satima započele su duhovne vježbe za svećenike i redovnike u franjevačkom samostanu u župi sv. Marka Evanđeliste na Plehanu u Bosanskoj Posavini. Nekoć moćnoj i bogatoj danas opustošenoj jer nema Hrvata a naši političari se nisu ni zauzeli da ih ima, i da se vrate iako su u ratu protjerani.
Okupilo se ove godine 20 svećenika i redovnika među kojima 13 franjevaca Plehanskog distrikta: plehanski gvardijan fra Anto Tomas, derventski dekan fra Ivan Marić te fra Mirko Filipović, fra Mladen Jozić, Fra Anto Zrakić, fra Jozo Puškarić, fra Franjo Dalibor Stjepanović, fra Jozo Grgić, fra Ivan Ćurić, fra Blažen Lipovac, fra Velimir Zirdum, fra Ilija Jerković, fra Zlatko Matanović, vlč. Mato Matasović, vlč. Davor Tomić; župnik u Tesliću vlč. Ivan Ravlić te svećenik u mirovini vlč. Pavo Brajnović i grkokatolički svećenik u Derventi vlč. Franjo Sitnik.
Na temu „I ustanovi Dvanestoricu da budu s njim i da ih šalje propovijedati, s vlašću da izgone đavle“. Predvoditelj duhovnih vježbi je fra Josip Ikić, profesor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, odgojitelj sjemeništaraca i misionar milosrđa. U svojim nagovorima fra Josip je na početku pojasnio Isusovu nakanu ustanove Dvanestorice i nihovih nasljednika – svećenika. U prvi plan je istaknuo molitvu – da budu s Njim u molitvi te posvjestio kako je šutnja preduvjet plodonosne evangelizacije; zatim: liječenje duša i izgonjene zloduha.
„Duhovne vježbe su prigoda da se intenzivnije družimo s Kristom i njegovm riječi, a i sami sa sobom, sa svojom nutrinom kroz razmišljanje, razmatranje, molitvu i šutnju“, naglasio je fra Josip.
Voditelj je u svome nagovoru pojasnio kakve trajne osobine treba imati svećenik kao Kristov učenik te ukazao na ljubav prema svojem učitelju: da je osobno susreo Krista kako bi o tome mogao svjedočiti; da treba biti ispunjen Duhom Svetim kako bi ga mogao posredovati drugima; te da je učenik razlučivanja, raspoznavanja Božjega glasa, Božje volje. Nadalje je pojasnio kako steći te temeljne osobine. „Moramo biti svjesni da je naš apostolski poziv i zvanje, prije svega, čisti Božji dar, koji ne možemo zaslužiti, ali možemo učiti kako dobiti te darove od Gospodina. Možemo ih stalno i žarko željeti i stalno za njih moliti. Bog svoga Duha Svetoga uglavnom daje ljudima velikih želja. Zato smo pozvani ustrajno, prosidbeno moliti da primimo darove i snagu Duha Svetoga. Također je prikladno i Mariju Zamoliti da intervenira nama u prilog kao što je posredovala za mladence kojima je nestalo vina u Kani Galilejskoj“, kazao je uz ostalo predvoditelj Ikić.
Molitva treba biti i prošnja, koja prosi od Boga da mu (joj) udijeli. Svatko tko traži prima i nalazi. Svaka je molitva zapravo prosidbena, jer od Boga tražimo i prosimo, ili preko svetaca tražimo da nam od Boga, Isusa i BDM nešto ispose svojim zagovorom. Prošnja nas uči da smo potpuno ovisni o Bogu, da se posve pouzdajemo u njega. Bog se želi podvrgnuti moći molitve, ide čak dotle da se čini kako on treba našu molitvu da bi njegova božanska moć djelovala. Uzdajući se u Boga ne smijemo zapustiti prosidbenu molitvu. Pomoću trajne prosidbene molitve, doživljavamo Božje djelovanje da smo ovisni o Bogu. Kršćanin je duboko uvjeren da sve što čovjek čini ima istinitog, dobrog i lijepog dar je Božji. Samo s dubokom vjerom Isus čini čudesa i ozdravlja sve koji to zatraže. Nama su danas važni drugotni uzroci tako da Bog, prvotni uzrok svega ne igra posebnu ulogu u našem životu, to je i razlog zašto danas čuda nema ili ih je sve manje.
Preduvjet djelotvorne molitve je oproštenje, da molitva bude efikasna i korisna treba opraštati. Kako oprostiti pomoću molitve? Moliti trebamo za dobrobit ljudi koje ne volimo, blagoslivljati one koji nas vrijeđaju, koji nas progone. Imaju tri opasnosti u koje možemo pasti kad se radi o
našem odnosu prema grijeh i kajanju za grijeh. To su: Ne htjeti sebi oprostiti; prevelik (naurotičan) strah od Boga i doživjeti Krista kao zahtjev (a ne kao dar). Zato trebamo Krista upoznati a to znači susresti se s njime. Jedno je znati nešto o nekome, a drugo je poznavati ga što je kudikamo važnije. Mi mnoge ljude znamo ali ih dovoljno ne poznajemo. Poznavanje osobe je moguće samo ako smo se osobno susreli s njome. Stoga treba moliti za milost da osobno upoznamo Krista. Sv. Pavao to poznavanje smatra tolikim blagom da je za nj bio spreman zamijeniti sve na svijetu. Izrekao je dirljive riječ: „Ali sve što mi je bilo vrijedno, izgubilo je u mojoj cijeni vrijednosti za me zbog Krista. Radi njega sve sam žrtvovao, i sve držim blatom, da Krista dobijem i da budem s njime. I svećenici se često rasplinu za zemaljskim, ali tako malo znaju o Kristu. Oni jednostavno nemaju vremena za to i teško je očekivati da će oduševljeno prenositi drugima ono što sami nisu naučili. Poznavanje Krista je čisto Božji dar, to nije nikakava refleksija i mudrovanje. Toliki su kroz povijest dali prednost Kristu u odnosu na zemaljske stvarnosti i prolaznosti.
U slobodno vrijeme malo se i družili, tako da smo u srijedu 23. veljače posjetili grkotatoličku župu u Derventi. U znak zajedništva i pomoći ovoj maloj grkokatoličkoj župi svećenici su darovali svoje novčane priloge. Duhovne vježbe završile su u četvrtak 24. veljače svečanim misnim slavljem Te Dumom (tebe Boga hvalimo). Ove duhoven vježbe doista su osvježenje i obogaćenje za naš daljnji pastoralni rad, a obogatili su nas i susret i zajedništvo među svećenicima.
Ivan Ravlić, župnik u Tesliću
Brankica Lukačević, fotografije
