Velikoj dvorani Parlamentarne skupštine BiH u Sarajevu održava se Međunarodna konferencija pod nazivom „Članovi parlamenata i vjerski lideri za mir i suživot“.
Konferenciju organizira Parlamentarna skupština BiH i Liga muslimanskog svijeta (Rabita), a na poziv člana Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH dr. Denisa Zvizdića, odazvao se i nadbiskup metropolita vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić.
Obraćanje nadbiskupa Vukšića sudionicima konferencije pod naslovom Pravedan mir i suživot temelje se na istini, pravdi, ljubavi, slobodi i jednakosti svih ljudi i narodâ, objavljeno na KTA, prenosimo u cijelosti:
Poštovani sudionici konferencije, sve vas pozdravljam sa željom: Mir i blagoslov svim ljudima i narodima!
Poslije života mir je najveće blago i vrednota, koje čovjek može imati na zemlji. Dapače, mir je najvažnija među tim vrednotama, jer je izravno u službi života i suživota, i zato bi ga svi ljudi morali čuvati. Prema kršćanskom nauku mir je jednostavno moralni imperativ. I naravno da je važna uloga religija i svih vjernika u stvaranju, promicanju i izgradnji mira, osobito u današnjem globalnom okruženju koje je obilježeno brojnim nesporazumima, napetostima, nasiljem, terorizmom i ratovima. Zato potičemo pojedince i zajednice da čuvaju dostojanstvo života svake ljudske osobe i promiču slogu među ljudima i opće dobro u društvu kako bi melem bratstva liječio rane ljudi.
Sretna je okolnost ove konferencije, na koju treba još jednom podsjetiti, da je prije samo nekoliko dana, 4. veljače, bila peta obljetnica otkako su toga datuma 2019. u Abu Dabiju papa Franjo i veliki imam Ahmad Al-Tayyib potpisali zajednički Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot u kojemu su snažno osudili svaki oblik nepravde i nasilja protiv čovjeka i poručili da Bog ne želi da se njegovo ime spominje i koristi za bilo kakvo ugnjetavanje ljudi.
I.
Uz istine svoje vjere kršćanski vjernik pristaje srcem i umom, a svoju vjeru pokazuje i dokazuje djelima jer je ona, ako nema djela, bez ploda (usp. Jak 2,18.20). Naime, „kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva“ (Jak 2,26), a među tim djelima na prvomu mjestu je biti brat svakom čovjeku. To jest, nasljedujući Isusov nauk da su svi ljudi braća i sestre među sobom (usp. Mt 23,8), u čovjekovu srcu treba biti prostora za svakoga čovjeka s kojim živi i kojega susreće.
Temelj čovjekova dostojanstva i njegovih prava je metafizički, odnosno istina da je svaki čovjek misao i djelo Boga Stvoritelja. Svi su ljudi djeca Boga, zajedničkoga Oca. Stvoreni su kao slike i prilike Boga samoga i zato su jednakoga dostojanstva. To je izvorište i temelj čovjekova nepovrediva dostojanstva i svih njegovih pojedinačnih prava. Bog mu ih je dao i zato su neotuđivi i nepovredivi a ljudski zakoni, deklaracije i praksa moraju ih štiti i poštivati.
Osim čovjekovih pojedinačnih prava i dostojanstva, koje svi trebaju štititi, vrlo su važni i njegovi kolektivni identiteti, prava i pripadnosti: narodni, jezični, vjerski, kulturni i tako redom. Čovjek im pripada, njima je obilježen i u njima želi ostati i izražavati se. I svatko, pojedinci i sve države, trebaju poštivati također te kolektivne identitete, njihova prava i dostojanstvo, a manipulacija njima, njihovo ugrožavanje ili nijekanje izravna su povreda čovjeka i Božje volje.
II.
U konkretnoj primjeni ovih načela u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, kršćanski san o bratstvu uključuje svakoga čovjeka, sve države i društva, etničke grupe i kulture, a njegovo ostvarenje je na poseban način povjereno vjernicima različitih religija, koji su prvi pozvani biti glas istine o čovjekovu dostojanstvu i pravima.
Kao što je svaki čovjek stvarna pojava, tako je stvarna i raznolikost religijȃ, jezikȃ, kulturȃ i etničkih skupina, koja je uvijek bila oznaka mnogih krajeva svijeta. No, zbog suvremenih migracija, u naše vrijeme ta raznolikost je postala svjetska pojava. Prisutna je skoro u svakom društvu i treba je prepoznati kao blago koje obogaćuje i s kojim treba biti u otvorenom dijalogu. Pri tomu nije dovoljna samo tolerancija već je potreban aktivan prijateljski suživot i uzajamno poštivanje drugih. Naime, prema kršćanskom nauku, suživot nije samo tolerancija, već je suživot sposobnost bratskoga življenja s drugima koji su različiti i sposobnost poštivanja njihovih identiteta. Zato je mir ponajprije moralna vrednota savjesti, a tek onda društvena. A u vezi s obvezom izgradnje društvene sloge i mira u svim složenim društvima, podsjetio bih na sȁmo jednu misao službenoga socijalnog nauka Crkve. Napisao ju je još 1963. papa Ivan XXIII. u svojoj okružnici Mir na zemlji (Pacem in terris), koju je objavio kao kršćanski odgovor na ondašnju veliku krizu, što je prijetila izbijanjem sukoba svjetskih razmjera, i vrijedi uvijek i posvuda. Ona zapaža običaj, prema kojemu svakom narodu, općenito govoreći, odgovara jedna država. Ali zbog raznih razloga državne se granice ne podudaraju uvijek s etničkim granicama. To pak rađa složeno pitanje poštivanja prava manjih grupa (Pacem in terris, 52; Papinsko vijeće Iustitia et pax, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Zagreb 2005., str. 277-278). Pri tomu, radi izgradnje trajnoga mira, nužna je uspostava društvene pravde. Stoga je, kao opće pravilo za zaštitu prava manjih etničkih grupa, etički nauk Katoličke Crkve da „nitko ne voli osjećati se podložen političkim moćima, koje dolaze izvan vlastite ljudske zajednice ili etničke grupe“. Jer, sužavanje ili gušenje prava manjih etničkih grupa, dostojanstva i predstavničkog legitimiteta, uvijek dolazi iz ekonomsko-društvene nadmoći ili je zasnovano na političkoj snazi druge grupacije (Pacem in terris, 24 i 52) i teška je povreda etike i pravde.
III.
Kao katolici ispovijedamo da mi Isusovi učenici ponizno i skromno želimo biti svjedoci njegove nade i ljubavi prema svakom čovjeku i nauka o prijateljstvu i bratstvu među svim ljudima, narodima i religijama. Za nas je dijalog moralna obveza. Zato u zaštiti pojedinačnih i kolektivnih prava, a suprotiva svakom obliku manipulacijȃ i ponižavanjȃ, preglasavanjȃ i dominacije, nepravednih zakona, koruptivnih radnja, prijetnjȃ i mržnje, tolikih smrti ljudi, ratova i razaranjȃ, osjećamo obvezu svjedočiti da je kršćanstvo vjera ljubavi, slobode, nade, života i jednakosti za svakoga čovjeka, za svaku etničku i vjersku zajednicu i to podržavati. U tom smislu, trajan je nauk Katoličke Crkve, da se pravedan mir i suživot svuda i uvijek temelje na istini, pravdi, ljubavi, slobodi i jednakosti. Zato neka u svakom društvu i državi uvijek bude dovoljno mudrih ljudi, koji će znati biti u službi života i zaštite ljudskih prava, razborito upravljati razlikama, donositi i provoditi pravedne zakone, uvijek i posvuda izbjeći sukobe te graditi i jačati mir, pravdu, povjerenje i slogu među ljudima i narodima i jedino dijalogom rješavati pitanja, koja još uvijek čekaju pravedan odgovor. Naime, to što smo ljudi i među sobom braća i sestre prethodi svakom drugom identitetu i pripadnosti. To je volja Božja, Isusov nauk i korisno je za sve ljude!
J.P., KT
